S obzirom da se analiza „Realna cijena lijekova u BiH“, a koja je prezentovana od strane Udruženja građana „Misli dobro“, direktno tiče farmaceutske struke osjećamo dužnost da kao predstavnici i zaštitnici farmaceutske struke u Federaciji Bosne i Hercegovine damo svoj stručni osvrt na istu ispred Komore magistara farmacije FBiH.
Ovim putem želimo prije svega dati našu podršku svakom činjenično utemeljenom projektu i zahtjevu koji će generirati pozitivne promjene u našem društvu i koji će olakšati svakodnevni život svim našim sugrađanima. Međutim, kao predstavnici farmaceutske struke i kompetentni stručnjaci za područje farmacije, moramo ispraviti određene krive navode koji su prezentovani u gore navedenoj analizi jer predstavljaju dezavuisanje javnosti i neće imati stvarni utjecaj na sniženje cijena lijekova koji koriste naši pacijenti nego čak mogu dovesti do kontraefekta tj. povećanja cijena i nedostatka određenih lijekova na tržištu.
Da bismo bili jasni istaknut ćemo u daljnjem tekstu netačne navode gore navedene analize za koje je lako dokazivo da je stvarno stanje suprotno navedenom, a također ćemo istaknuti i one prijedloge koje podržavamo i koji zaista imaju utemeljenje u činjenicama.
Kao prvo želimo ispraviti netačan navod da farmaceutske komore zastupaju interes farmaceutske industrije. Naime, komore djeluju kao strukovna udruženja, a samim time je prioritetni zadatak Komore magistara farmacije FBiH zaštita i očuvanje farmaceutske struke kao esencijalne za zdravlje stanovništva, jer farmaceuti predstavljaju visokokvalificirani kadar koji je jedini kompetentan da pacijentima osigura adekvatnu terapiju i upozna ih sa neželjenim dejstvima kao i mogućim nuspojavama i interakcijama između pojedinih lijekova kao i lijekova i hrane i pića. Farmaceut je dio zdravstvenog sistema koji utiče na racionalnu primjenu i potrošnju lijekova što znači pravi lijek, za pravog pacijenta, u pravoj dozi, u pravo vrijeme, na pravi način jer lijekovi ne predstavljaju uobičajenu trgovačku robu. Naprotiv, radi se o visoko regulisanim proizvodima od nacionalnog interesa što se potvrđuje i nacionalnom politikom lijekova koja je usvojena i u Bosni i Hercegovini. Stoga naglašavamo da je izrazito neispravna, a ujedno i dokaz krajnjeg nepoznavanja farmaceutske struke i organizacije zdravstvenog sistema uopće, tvrdnja da je farmaceutska komora zastupnik interesa farmaceutske industrije. Farmaceutska komora je isključivo zastupnik interesa magistara farmacije.
Tvrdnja da je maksimalna veleprodajna marža od 25% fiksna je apsolutno neistinita i ne odgovara stvarnom stanju. Naime, maloprodajna marža od 25% je zakonski određen maksimalni iznos marže, a većina apoteka na području FBiH ima maloprodajnu maržu značajno ispod 20% što svjedoči da snižavanje ovoga iznosa neće doprinijeti nižim cijenama lijekova jer su u praktičnoj primjeni marže ionako značajno snižene.
Pored ovoga važno je istaknuti da se iznos marže dodaje samo na lijekove koji nisu na esencijalnim listama lijekova kantona tako da većina lijekova koje pacijenti koriste za hronična oboljenja neće doživjeti nikakvu cjenovnu promjenu jer je njihova cijena fiksna tj. nema marže.
Spominjući esencijalnu odnosno pozitivnu listu moramo se dotaći sasvim pogrešno protumačene tvrdnje da „naknada za farmaceutske usluge“ predstavlja većinski prihod apoteka jer čak i u javnim ustanovama apotekarske djelatnosti komercijalna prodaja predstavlja preko 55% prihoda dok je u privatnim apotekama taj postotak značajno veći. Tako da većina apoteka prvenstveno izdaje lijekove sa esencijalnih lista radi šire dostupnosti istih pacijentima iz razloga što im prihod od naknade za farmaceutsku uslugu ne pokriva ni osnovne troškove koje imaju obavljajući ovaj posao. Naime, bitno je razjasniti da izdavanje lijeka sa esencijalne liste lijekova u apoteci ne predstavlja puko „dodavanje“ lijeka pacijentu koji je propisao doktor. Apoteke moraju navedene lijekove naručiti, ispravno skladištiti i na kraju magistar farmacije, kao zadnji kontrolni mehanizam u zdravstvenom sistemu prema pacijentu, treba iskomunicirati sa istim, način na koji će pravilno uzimati lijek, a imajući u vidu ostale lijekove koje koristi, prehrambene navike i opće zdravstveno stanje pacijenta.
Skrećemo pažnju da članom 4. Zakona o apotekarskoj djelatnosti („Službene novine FBiH“, broj: 40/10) je definirano da se pod istom, a pored snabdijevanja, skladištenja i izdavanje lijekova, podrazumijeva i savjetovanje u vezi pravilne primjene lijekova i pružanje dodatnih usluga u svrhu provođenja preventivnih mjera za očuvanje i zaštitu zdravlja stanovništva. Članom 44. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine FBiH“, broj: 46/10 i 75/13) je definisano da je apotekarska djelatnost dio zdravstvene djelatnosti koja se obavlja na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite i koja obezbjeđuje snabdijevanje stanovništva, zdravstvenih ustanova i privatnih praksi lijekovima i medicinskim sredstvima u skladu sa propisom kojim se uređuje apotekarska djelatnost. Također je sve ovo definisano i Naredbom o standardima i normativima zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj: 82/14, 107/14 i 58/18) i predstavlja zakonsku obavezu za farmaceute tako da je „naknada za farmaceutske usluge“ stroga zakonska odredba te jasno definisan zdravstveni postupak.
Imajući u vidu sve navedeno možemo samo zaključiti da pružanje ovih usluga od strane visokoobrazovanih i kvaliciranih kadrova tj. magistara farmacije po cijeni od 1,00 do 2,00 KM je značajno ispod realne cijene.
Nadalje tvrdnja da bi uvođenjem diferencirane marže na lijekove sa liste lijekova, a umjesto „naknade za farmaceutske usluge“, cijena istih bila niža je apsolutno neodrživa. Kao primjer ćemo uzeti lijek koji košta 100,00 KM.
U FBiH pacijent taj lijek dobije za prosječno 1,50 KM, a zavod zdravstvenog osiguranja isti košta 100,00 KM što je ukupno 101,50 KM.
U Republici Srbiji taj isti lijek dođe sa konačnom cijenom od 112,00 KM dok u Republici Hrvatskoj taj isti lijek dođe sa konačnom cijenom od 120,00 KM.
Ukoliko bi razliku u marži plaćao pacijent za njega bi taj lijek bio značajno skuplji, a ukoliko bi razliku u marži plaćao zavod zdravstvenog osiguranja to bi dovelo do smanjenja broja lijekova na esencijalnim listama lijekova radi povećanja troškova za postojeće lijekove.
U analizi je navedeno da su lijekovi u BiH najskuplji u regionu, a isto je pobijeno samom analizom gdje je utvrđeno da od 5 analiziranih generičkih oblika su 2 najskuplja u BiH, 2 najskuplja u RH i 1 najskuplji u CG.
Dok gore navedeno stoji kao ispravka navodima u analizi moramo istaknuti da sniženje cijene PDV-a na lijekove bi zaista umanjilo njihovu maloprodajnu cijenu jer PDV od 17% na lijekove u BiH je doista najviši u regionu i kao takvog bi ga trebalo sniziti. Na taj način bi pored sniženja cijene lijeka koju plaćaju pacijenti i zavodi bilo moguće osloboditi sredstva koja po ovom osnovu uplaćuju zavodi zdravstvenog osiguranja, a koja ne mogu ni na koji način povratiti pa se ionako oskudno prikupljena sredstva iz zdravstvenih doprinosa troše na nezdravstvene namjene plaćanja PDV-a u iznosu od 17%. Ukidanjem ili sniženjem stope PDV-a na lijekove budžeti zavoda zdravstvenog osiguranja bi se značajno povećali i ta sredstva bi bilo moguće dalje iskoristiti na zdravstvene usluge ili nove lijekove čime bi se zdravstvena zaštita unaprijedila i skratile liste čekanja, a posebno u slučaju lijekova za najteže bolesti.
Iz svega navedenog, jasno je da analiza nije urađena na adekvatan način te da ne prikazuje činjenično stanje nego se zasniva na proizvoljnim stavovima, a što posebno zabrinjava jer se ista nameće u medijima kako građanstvu tako i donosiocima odluka koji zbog pritisaka javnosti mogu donijeti odluke koje bi unazadile zdravstveni sistem, a pacijente potencijalno izložile nedostupnosti životno bitnih terapija.
Ovim putem pozivamo sva udruženja i ustanove da prilikom izrade analiza, a koje se tiču farmaceutske struke, zatraže komentar i pomoć koju ćemo rado, kao relevantni sugovornici, pružiti kada je u pitanju farmaceutska djelatnost.
